Nalazite se ovde: Početna

Brozović Miroslav

El. pošta Štampa PDF

 

Miroslav Brozović Ime i prezime Miroslav Brozović
Rođen 26/08/1917 † 05/10/2006
Mesto u timu Odbrana
Utakmica za reprezentaciju 17
Golova za reprezentaciju -
Debitovao 29/09/1940
Igrao u klubovima JŠK (Mostar),
HŠK Zrinjski (Mostar),
HŠK Gradjanski (Zagreb),
FK Partizan (Beograd),
FK Sarajevo (Beograd)

 



Rođen 26. avgusta 1917. u Mostaru, umro 5. oktobra 2006. u Mostaru.

Prvi jugoslovenski fudbaler koji je, kao kapiten beogradskog Partizana, primio 1947. godine Pehar maršala Tita, kao trofej za osvojeni Fudbalski kup Jugoslavije (u finalu protiv Naših krila - 2:0). Bio je i kapiten reprezentacije Jugoslavije na olimpijskom turniru 1948. u Londonu, na kome je naša reprezentacija osvojila srebrnu medalju.

Uz dve utakmice za "B" ekipu (1940), odigrao je i 17 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Debitovao je 29. septembra 1940. protiv Madarske (0:0) u Budimpešti, a poslednju utakmicu odigrao je 25. avgusta 1948. protiv Poljske (1:0) u Varšavi.

Rođen pred kraj Prvog svetskog rata, Brozović je kao i ostali igrači sazrevao u godinama pred drugi veliki rat koji je zahvatio bivšu zemlju, igrajući tri puta za reprezentaciju Kraljevine Jugoslavije. Nakon četiri ratne godine, Brozović vodi reprezentaciju nove, "narodne" Jugoslavije i uz Čajkovskog, Mitića, Bobeka, Atanackovića, Wölfla i Vukasa, penje se na olimpijski tron i u zemlju koja se lomila pod Staljinovim pritiskom, donosi njeno verovatno najsjajnije srebro.

- "Zaista nije bilo nikakvih političkih pritisaka, jer smo ipak bili autsajderi, ali u svlačionici smo se dogovorili da moramo dobiti te Engleze i proći u finale. I dobili smo ih 3:2", veli Brozović.

Reprezentacija Švedske, koja je u to vreme dominirala evropskim fudbalom, pobedila je u finalu (3:1) jugoslovenski tim, desetkovan povredama u utakmici protiv Turske. Mutna fotografija, zaprljana godinama i novinarskim olovom, objavljena je u beogradskom "Sportu" osamdesetih godina prošlog veka, kada je Brozović već ušao u fudbalsku istoriju kao jedan od najboljih desnih bekova sa prostora između Vardara i Triglava, sačuvala je otisak slave. Ta, 1948. bila je vrhunac karijere jednog od dva sina željezničkog radnika, koji je sa 18 godina iz rodnog Mostara otišao u Zagreb.

- "Igrao sam u JŠK u Mostaru, a potom i u Zrinskom, kada su mi ponudili da pređem u Beograd, u BSK. Ljudi iz kluba su se ljutili što želim preći u Beograd, pa su se javili direktoru Građanskog, Jozi Jakupiću, koji me zovnuo u Zagreb, i otišao sam tamo." Bila je to 1935, poslednja godina Nemca Hansa Ringera na mestu trenera zagrebačkog kluba. "Predstavio me igračima govoreći: 'Eto, dobili smo mladića iz Mostara, Miru Brozovića.' Jedan od njih će na to: 'Nije ti on Miro, on je Meho!' I otada me svi znaju kao Mehu!"

Krajem te sezone u hrvatsku prestonicu stigao je Mađar Marton Bukovi, trenerski genije koji je posle Drugog svjetskog rata stvorio mađarsku "laku konjicu" koja je osvojila sve osim titule prvaka sveta, ali to je već neka druga priča. "Ah, taj je bio veliki! Pa ja sam zahvaljujući njemu postao igrač. Inače sam igrao krilo, ali nam je desni bek na jednoj utakmici bio povređen i mene je stavio na njegovo mjesto. I pošto sam odigrao dobro, nastavio sam igrati tu", kaže Brozović.

Bukovi će u Zagrebu, kao i Brozović, ostati do 1945. Prvi će se vratiti u Mađarsku, a drugi, nakon kratkotrajnog igranja u nogometnom timu KNOJ-a (za mlađe čitaoce: komunistička policija koja se sa ostacima ustaških i četničkih trupa u Jugoslaviji surovo obračunavala), po armijskoj direktivi preći u Partizan. Građanski je rasformiran, rad klubu zabranjen, a arhive spaljene. "Nas sedam-osam komunisti su mobilisali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo i ja smo igrali za tim JA." Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospeo do finala, gde je poražen od reprezentacije Srbije sa 1:0.

Posle te utakmice, kaže Brozović, jedan od funkcionera tadašnje Političke uprave JA zatražio je od njega da ostane u Beogradu. "Ko je smeo reći: 'Neću!'? Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine."

Nešto više od dve godine kasnije, 30. novembra 1947, kao kapiten Partizana, Brozović je u Beogradu odigrao utakmicu koju je mnogo puta nazvao najdražom u životu. Na starom stadionu na Topčiderskom brdu, koji je srušen odmah posle te utakmice, u finalu prvog takmičenja Kupa maršala Tita, susreli su se Partizan i Naša krila, tim Ratnog vazduhoplovstva JA, iz Zemuna. Ako je to uopšte bitno, recimo i da je meč odigran pred deset hiljada gledalaca, da je sudio Milenko Podupski iz Zagreba, da je Partizan poveo golom Jezerkića u 20. minutu, a da se dva minuta kasnije Simonovski pobrinuo da prvi "najdraži trofej" ne ode iz glavnog grada.

Nakon utakmice predsjednik FISOJ-a Otmar Kreačić čestitao je kapitenu, a lični izaslanik Josipa Broza, general Radomir Babić, uručio trofej. Slika Brozovića, dok pomalo nespretno drži pozamašni pehar pod pazuhom i sa papira čita unapred pripremljeni govor, jedna je od najčešće objavljivanih u jugoslovenskoj štampi. "Nagrada? Jesmo, dobili smo nagradu, knjigu Put nove Jugoslavije! Nažalost, u ratu sam je nenamerno spalio, ložeći je zajedno s nekim drugim knjigama."

Kao "prvi kapiten Partizana, koji je poneo pehar maršala Tita", Brozović je ubrzo stekao i naklonost sportskih novinara, koji nikad nisu napisali niti reči o njegovim nastupima za nacionalnu selekciju NDH između 1941. i 1945. "Igrali smo sa Slovačkom, Mađarskom, Italijom, čak smo jednu utakmicu odigrali i u Švajcarskoj. Pa, dobro nije da se Nemačku nije smelo pobediti, ali mi smo obe utakmice izgubili: onu u Zagrebu 2:0, a u Šutgartu čak 5:1. A jugoslovenska reprezentacija ih je pred sam rat pobijedila 2:0", kaže Brozović.

Uz trijumf na Olimpijadi koji je usledio samo godinu nakon osvajanja kupa Jugoslavije, Brozović je stekao oreol nacionalnog heroja, ali bilo je to vreme kada su se heroji tražili drugde. I tek po dolasku u Beograd, gde je tada radio "kao službenik u JNA, sekretar Doma Armije", razmišljajući o povratku kući u Zagreb, dobija novi nalog. "Sve smo sredili s Partizanom, dolaziš u Sarajevo", kazao mu je Šemsudin Dizdar, funkcioner koševskog kluba, dočekavši ga na železničkoj stanici.

- "Znaš šta sam našao u Sarajevu? Ništa! Nije bilo ni jedanaest igrača, stadion je bio u izgradnji, treniralo se na '6. aprilu' ili Skenderiji, i morao sam moliti portire da nas puste na igralište nakon što nekakav armijski tim završi trening!" Dve godine kasnije, Sarajevo se pod njegovim vođstvom vratilo u Prvu ligu.

Prestao je igrati 1952, odigravši više od hiljadu utakmica. U tih hiljadu mečeva igrao je sa i protiv najboljih igrača svoga vremena, ljudi koji su deo svetske fudbalske istorije, i sam postao deo te iste istorije.

Okončavajući igračku karijeru, Brozović je kao trener otišao u banjalučki Borac, odatle u ljubljanski Odred, zatim Željezničar, onda u kakanjski Rudar, vraćajući se potom u Sarajevo u sezoni 1966/1967. I manje informirani poznavatelji nogometa reći će kako je te godine Sarajevo bilo na ivici raspada: Mušović i Ristić su doslovno pobjegli u Hajduk, Muftić i Vujović na "odsluženje vojnog roka", Asim Ferhatović odigrao je pola sezone, kao i Ibro Biogradlić, koji će u drugoj polovini sezone postati tehnički direktor ekipe.

Kao najslabije plaćeni trener u ligi (ilustracije radi, zarađivao je oko 200.000 dinara godišnje, u vrijeme kada je uprava Sarajeva pravila megalomanske planove i Barceloninom Mađaru Josephu Bosziku nudila nekoliko miliona za prelazak, uz 300.000 dinara mjesečno i dvostruke premije), Brozović je sa Sarajevom sigurno došao u finale Kupa, zadržavajući usto prvo mjesto na prvenstvenoj tablici.

Drugi finalista bio je Hajduk i celokupna je javnost sa ushićenjem priželjkivala finale. Mladi sarajevski tim, do tada već pun samopouzdanja, bio je nesumnjivi favorit. Ali, za razliku od svih prethodnih i potonjih, ovo finale nije se igralo u Beogradu, nego u Splitu. "Da smo igrali bilo gde drugo, pobedili bi ih. A i ovako su nam morali dati gol iz auta da bi nas pobedili", govori Brozović sa istinskim žaljenjem. U međuvremenu, stvari su se zakuvale i u prvenstvu: dve utakmice do kraja Sarajevo je i dalje bilo prvo, ali je u pretposlednjem meču moralo izvući bar remi na Maksimiru.

- "Na toj utakmici sam imao samo dvanaest igrača, dakle svega jednu rezervu. I ubacio sam u igru Makića, koji je samo malo prije toga stigao iz Unisa. Napravim neku sitnu varku sa brojevima, dam mu devetku a povučem ga u sredinu gdje mi je i trebao. Na kraju utakmice prilazi mi Branko Zebec i pita: 'Boga ti, Miro, ko ti je ovaj?', a ja mu kažem: 'E, moj Branko, ne znam ni ja, tek je deset dana u timu!"

U poslednjoj utakmici u prvenstvu, Sarajevo je pobedilo Čelik 5:2 i tako posle Vojvodine postalo prvi klub u istoriji jugoslovenske lige koji je u pitanje doveo dominaciju pomalo otrcane "velike četvorke". Novine su pisale o velikom strategu, čoveku koji je uveo disciplinu u tim, "sportski režim", itd, dok je u gradsku mitologiju ušla legenda kako je "Broza smio svakome šamarčinu opaliti".

A Brozović? On je napustio klub zato što je predsednika kluba oterao iz svlačionice kad je ovaj u poluvremenu jedne utakmice došao davati igračima instrukcije.


Prvenstvene utakmice u klubovima u kojima je nastupao :

Season Club Country Level GP GS
1952-53 FK Sarajevo YUG 1 15 0
1952 FK Sarajevo YUG 1 7 0
1951 FK Sarajevo YUG 1 20 1
1950 FK Sarajevo YUG 1 13 1
1948-49 FK Sarajevo YUG 2 ? ?
1947-48 FK Partizan Beograd YUG 1 13 0
1946-47 FK Partizan Beograd YUG 1 23 2
1935-45 HSK Gradjanski Zagreb YUG 1 ? ?
1933-35 JSK Mostar YUG 1 ? ?
Career Totals: 91 4



Utakmice reprezentacije Jugoslavije u kojima je nastupao :

PU 29.09.1940  Mađarska -  Jugoslavija 0-0 (0-0)
PU 03.11.1940  Jugoslavija -  Nemačka 2-0 (1-0)
PU 23.03.1941  Jugoslavija -  Mađarska 1-1 (1-1)
PU 29.09.1946  Jugoslavija -  Čehoslovačka 4-2 (2-1)
BK 07.10.1946  Albanija -  Jugoslavija 2-3 (2-0)
BK 11.10.1946  Jugoslavija -  Rumunija 1-2 (1-2)
BK 13.10.1946  Jugoslavija -  Bugarska 2-1 (1-0)
PU 11.05.1947  Čehoslovačka -  Jugoslavija 3-1 (2-0)
BK 22.06.1947  Rumunija -  Jugoslavija 1-3 (1-2)
BK 28.06.1947  Jugoslavija -  Mađarska 2-3 (1-1)
BK 27.06.1948  Jugoslavija -  Albanija 0-0 (0-0)
BK 04.07.1948  Bugarska -  Jugoslavija 1-3 (1-1)
OI 31.07.1948  Jugoslavija -  Luksemburg 6-1 (0-1)
OI 05.08.1948  Jugoslavija -  Turska 3-1 (1-1)
OI 11.08.1948  Velika Britanija -  Jugoslavija 1-3 (1-2)
OI 13.08.1948  Švedska -  Jugoslavija 3-1 (1-1)
BSI 25.08.1948  Poljska -  Jugoslavija 0-1 (0-1)